Vijesti

Od vremena kada je tkalački stan kao oprema bio dnevno- sezonski u praktičnoj upotrebi, do danas, «svijet se okrenuo naglavačke». Jesmo li toga svjesni? Evo bar dva osnovna pokazatelja te velike promjene, odnosno: dva aspekta slabo primijećenih odlika načina života naših pradjedova :

1. Estetika (estetski princip u načinu života). Krajem 19. st. je 80 % građana sebe centriralo u odlučivanju, po estetskom principu, a 20% po uplivu svih drugih principa. Krajem 20 st. je još samo 20% građana sebe pozicioniralo, u odabiru pri odlučivanju, po estetskom principu. Naime, kada je tadašnji čovjek bio pola- pola na prevazi kako da riješi neki problem, prevagnuo je po estetskom principu, principu ljepote. Estetski princip je bio toliko jak da možemo slobodno reći da je gotovo svako selo, imalo svoju vlastitu estetiku.

2. Ručni rad kao sredstvo za smirenje (rješavanje stresova, napetosti zbog doživljaja, bilo pozitivnih ili negativnih, kroz ručni rad ). 50% naših predaka je centriralo svoje misli uz ovakav tkalački stan. Tu polovicu uglavnom zamišljamo kao ženski dio građanstva: djevojčice- žene- majke- bake. Ali ne zaboravimo izgovarajući taj stereotip da je bio priličan broj muškaraca koji su radili dio ili cijeli proces tkanja na tkalačkom stanu. Slično kako imamo stereotip kuhanja. Iako je to zapamćeno kao ženski posao, u prošlosti je veliki postotak muškaraca vrhunski kuhao.

I kuhanje i tkanje te vezenje, drvorezbarstvo, licitarstvo itd. su ručni rad. Obratimo pažnju na okolnost da ulazimo u virtualno doba kada će naši potomci težiti da što više toga «učine daljinskim upravljačem». Biti će sve manji postotak onih koji su mentalno spremni učiniti vrijedno djelo kreirajući svojom rukom. Stojeći pred tkalačkim stanom, sada već kao pred eksponatom, bilo bi dobro malo unijeti kolorita njegovog vremena a imamo razloga i pokloniti se pred njim. Koliko je čežnje i slutnje o sreći svoje kćeri, udavače ugradila stara majka u ove izlizane letvice u dugim večerima uz treperavu svjetlost! U svakom zvuku tupog udarca nape u tišini noći, ona je čula da vijest o sinu koji je na dalekoj bojišnici ipak neće biti strašna i da će njena djeca steći zdrave unučiće i da će produžiti lozu u časti, vjeri i poštenju i da neće ni u čemu osramotiti svoj rod.

Čujmo što o tome kaže jedna od najljepših pjesama ovog tla, iznjedrena sredinom 20. st. kada je pjesnička duša već treperila trepetom straha od gubitka istinskih vrijednosti. Svi mi znamo tu pjesmu!

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, dugo u noć, u zimsku gluhu noć, moja mati bijelo platno tka. Njen pognut lik i prosjede njene kose, odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem, po snijegu što vani pada u tišini bez kraja. U tišini bez kraja, anđeli s neba, nježnim rukama, spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju, pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć, moja mati bijelo platno tka. O, majko žalosna, kaži, što to sja u tvojim očima, dugo u noć, u zimsku bijelu noć ?

Dragutin Tadijanović je napisao ovu pjesmu u kolovozu 1931. u svome rodnom Rastušju kod Slavonskog Broda, a i to je velika vrijednost, jer je kod ove velike pjesme o malom svijetu, sve veliko. On ju je napisao u ljeto, mi je recitiramo i slušamo, evo u ljeto a ona govori o zimi, a i to je sasvim uklopivo u temu o tkalačkom stanu, zimi su ga više rabili a ljeti su ga više mislili.

Sam tkalački stan nije bio u centru misli, tamo je bila tkalja i tkanje pa i mirisi tkanja i zvukovi koje je nenametljivo proizvodio taj proces, a i u ovoj pjesmi se ne spominje tkalački stan. On je tu u pozadini, a i mi ovdje ne činimo omage predmetima nego jednom vremenu iz naše prošlosti.

Čuli smo jednu od uopće najvrednijih pjesama cijeloga čovječanstava u 20. st., a upravo se ovlaš dotaknula ovog predmeta preko kojeg danas Buševec daje počast, vanvremenskim vrijednostima svoga sela ;

Kravaščica