Čitajte naše tekstove!

( Održavanje uspomene na tegobnu prošlost javnim manifestacijama za njegovanje ideala časti i srednjevjekovnog viteštva )
Plemenita Opčina Turopoljska (POT), kao udruga plemića jednoselaca i kao zemljišna zajednica je imala kroz 700-800 godina svoj specifičan ugovorni odnos sa kraljevima, nositeljima Krune Sv. Stjepana a nakon raznih promjena vlasti taj status je potvrđivan poveljama, od kojih se većina njih sačuvala u arhivama do današnjih dana.
Poveljama su se davale ili potvrđivale prethodne povlastice ali i naglašavale obveze koje su tim povlasticama uvjetovane. Obveze su se uglavnom odnosile na samoobranu, vjernost kralju te učestvovanje odgovarajućeg broja turopoljskih mladića kao samoorganiziranog Turopoljskog banderija u kraljevskim vojnama koje su bile često na dalekim bojištima ali i u neposrednoj blizini, braneći Kraljevinu od Turaka. Poznat je stih iz graničarsko -turopoljske pjesme: „Branili smo granicu na Savi“ . Tu je i ono elementarno, samoobrana na svojoj zemlji od čestih Turskih provala, ali na posljetku i od domaćih uzurpatora prostora.
Moć zajednice se ogledala u brojnosti zdravih srčanih mladića, odlučnosti i nepopustljivosti u zaštiti zemlje, ognjišta i svih članova zajednice te u kvaliteti oružja i uvježbanosti u njegovom korištenju. Na grbovima dodijeljenim od strane vladara obiteljima i zajednicama, predočavani su dijelovi ratne opreme kao heraldički simboli nosioca, pa tako i načina na koji je nosilac grba stekao ukazanu čast te statusni odnos sa vladarom.

U Grbu Plemenite Opčine Turopoljske imamo u naznakama ili sasvim vidljivu veću količinu oružja. Dvojica uniformiranih banderijalaca, naoružani helebardama stražare pred ulazom u utvrdu. Kroz nišanske šliceve vire isturene topovske cijevi. Nad vrhom utvrde (koja očito simbolizira Kaštel Lukavec -grad) je ruka koja drži isukanu sablju koja uvijek kada je van svojih korica naglašava gotovost za junačku borbu „prsa u prsa“ i to van sigurnosti koju nude zidine Kaštela. U gornjem dijelu dekorativnog ovoja nad osnovnim Grbom je oklopna kaciga koja svojim položajem tumači definiran odnos sa krunom koja joj je vidljiv pokrovitelj. Onaj tko nosi taj oklop (odnosno takav grb na svojemu stijegu) ponosi se ukazanom čašću a dokazuje ju viteškom hrabrošću.
Radi svega gore spomenutog, današnji Povijesni Banderij POT-a treba biti opskrbljen odgovarajućim brojem vjernih replika povijesnog oružja kojim može u javnim manifestacijama prezentirati svoju povijesnu ulogu. Nije dovoljno imati određeni broj mladića sa banderijskom mandurom iz 19. st., pripasanom lošom kopijom sablje i Turopoljskim stijegom te misliti da se forma zadovoljila smotrom počasne pješadijske formacije. Zašto „pješadijske formacije“ ? Pješadijske, jer nemaju konje, formacije, jer nemaju oružje da bi bili postrojba !
Za višu razinu prezentacije od sadašnje, potrebno je proizvesti replike prilične količine ratne tehnike kojom se može predočiti borbu iz dva osnovna povijesna perioda koji se razlikuju po tehnologiji ratovanja, čije preciznije scenarije ću razraditi u jednom sljedećem nastavku.
Zašto tu ratnu opremu napraviti a ne kupiti replike sa europskog tržišta? Mada je tehnologija ratovanja bila relativno brzo usvajana, razlike u nijansama su stalno postojale, lokalni naručitelji su stalno unosili mnoge specifične potrebe, često tajnovite za protivnike (nekada glumeći da su i opasniji nego što stvarno jesu), majstori su prilagođavali proizvod svojim tehnološkim saznanjima, a bilo je tu mnogo etnologije, vjere i praznovjere.
Uz to proučivši ponudu sa europskog tržišta replika povijesnog oružja vidio sam odviše očitu komercijalizaciju, unificirane prefabrikate, romantiku blisku kiču („slatkasta vizija prošlosti“ kako je takav pristup prošlosti nazvala etnologinja, pok. Dunja R. Auguštin). Uz to oni koji će kupovinom stečenu tehniku koristiti, neće doživljavati svetost oružja kroz njegovo proizvođenje niti će biti nužne interakcije naručitelj -majstor -oružje -banderijalci. Ne treba zanemariti niti želju samih boraca (danas demonstratora), , za učestvovanjem u proizvodnji svojega oružja kojega su potrebiti, a samo uz majstorsko vođenje i majstorovim alatom. Spomenuta svetost samoobrane mogla se u prošlosti jedino na ovaj način dostići.
U domaćim muzejima imamo određeni broj originala povijesnog oružja i opreme iz raznih perioda, a više toga se može rekonstruirati uz pomoć ilustracija i povijesnih opisa te koristeći znanje povjesničara i profesionalnih konzervatora -restauratora oružara.
U Muzeju Turopolja imamo nekoliko primjeraka oružja sa naglaskom na eksponat : cijev Turopoljskog topa bez potrebnog lafeta, donesenu iz Lukavec -grada a poznatog kao „Turopoljski šćuk“.
Uvježbavanje POT -ovog Banderija za scensku predodžbu povijesnih bitki bi trebalo grupirati u dvije osnovne grupe po tipu oružja koje se upotrebljavalo u vrijeme na koje se odnosi .
1. Borba iz vremena upotrebe hladnog oružja (u našim krajevima okvirno do kraja 15. st. te u kombinaciji sa novijim, vatrenim oružjem sve do sredine 19. stoljeća).
a. Odjeću pred- landsknehtskog, više lokalnog tipa, stariju po obliku i boji nego što je na Grbu POT -a iz 1737. god., te set oružja koje je koristio pojedinac tog vremena a podrazumijeva: Mač ili sablja, luk i strijele, koplje ili helebarda, štit, pancir i oklop, buzdovan ili sjekira i nož, i td.
b. Set krupnije opreme i oružja kojim se rukovalo timski podrazumijeva: Zaprežna teretna kola sa konjima u dvopregu a češće u četveropregu, razni bacači teških strijela ili projektila tipa orangera, bacača kamena (petrobol) ili katapulta za teške strijele, obrambeni ježevi i druge maštovite prepreke, ovnovi za probijanje vrata, te na posljetku kaštel sa odgovarajućim interijerom i vanjskim obrambenim sustavom. Za Turopoljce to podrazumijeva obnovu postojećeg vanjskog wasserburg sustava Lukavec -grada i boravak konja oko Kaštela sa uskladištenom i izloženom opremom za tegljenje u eksterijeru i za bojno jahanje izloženu u prizemlju interijera Kaštela. U opremu se ubraja i oprema za dojavljivanje i uzbunjivanje zvukom: Bubanj, truba kao što je rog (horn), te gong, klepetuša i zvono.

2. Borba iz vremena vatrenog oružja podrazumijeva opet oružje ratnika pojedinca i teško vatreno oružje. Od njegove prve svjetske upotrebe, u 13. st. (u turopoljskom zavičaju od sredine 15. st.) pa sve do Prvog sv. rata, vatreno oružje se upotrebljavalo u kombinaciji sa hladnim oružjem, kao što su npr. sablje, koplja i slično, a od tada se hladno oružje upotrebljava samo kao dodatak (npr. nož i bajonet na pušci). Povijesnim vatrenim oružjem svakako podrazumijevamo ono kojim se barutnim nabojem ispaljivalo razne kamene, olovne i željezne projektile kroz glatku cijev. Primjenjivano je do 18 -19. st. a od tada se počinje proizvoditi spiralno šavne cijevi sa rotirajućim metcima, koji su stoga postali daleko precizniji i većeg dometa, a upotrebljavaju se do danas. Dakle starija faza 15 -19. st. vatrenog oružja u Turopolju podrazumijeva:
a. Razne puške: kremenjače i fitiljače (tipa hakeburzi i muskete) i pistoli (kubure),
b. Ratno vatreno oružje i oprema kojom se rukuje timski, prvenstveno misleći na razne podvrste koje danas uopćeno nazivamo topovima (cannon). U tu grupu ubrajamo teške drvene i željezne bombarde na slaganje sa obručima, i još teže brončane i željezne mansere, sa i bez karusela -lafeta, zatim tanke a dugačke nišanske falcone -falconete , kulevrine, češke haubitze, te na posljetku mužare, u koje se ne stavljaju projektili nego se ispaljuju barutni naboji radi zvučnog obavještavanja i uzbunjivanja sa sličnom ulogom kao zvono ili prethodne trublje.
U današnjem scenariju bitke 15 -18 st. je najčešće u primjeni kombinacija upotrebe hladnog ručnog i vatrenog težeg naoružanja s time da se danas topovi upotrijebe jednako kao i mužari za dojmljivi dimno -zvučni efekt a bez lansiranja projektila koji bi mogli ugroziti učesnike ili publiku. Bliže 18. st. se unosi veći broj vatrenog oružja, osim u timsko oružje i u ručno naoružanje, a smanjuje se količina upotrebe hladnog oružja koje se pod kraj perioda svodi na pripasivanje sablje.
Selekcijom nabrojenog arsenala dolazimo do onog što bi bilo najnužnije za nabaviti odnosno za proizvesti rekonstrukcijom postojećih muzejskih primjeraka.
U ovom momentu (2009 -2010. god.) za Banderij POT -a prvenstveno nedostaje određena količina ručnog oružja na motki: 12 kopalja (pikovi) i bar 12 x tri vrste helebardi, te rekonstrukcija dva Turopoljska topa iz raznih povijesnih perioda zajedno sa terenskim karuselima od čega onaj noviji (iz 18. st.) još i sa visokim lafetom za interijer Kaštela Lukavec -grada te niskim, srodnim brodskom lafetu, za obavještavanje ispaljivanjem sa Lukavečkog tornja.
Do sada je Banderij POT -a imao samo plemenitaške mandure (po modi 19. st. baziranoj na estetici landsknehta sa atilom) , sablje sa koricama o pasu i Turopoljski svečani stijeg, ali sa motkom namijenjenom „za juriš“ (bez prečke pokaznice),
Ja, Radivoje Jovičić, već sam započeo realizaciju nadogradnje opreme Turopoljskog banderija, svojim istraživačkim radom i privatnim sredstvima a i ovaj tekst je uvod u znanstveni dio tog konzervatorsko -restauratorskog oružarskog rada iz pozicije požrtvovanog gospodarskog korisnika Lukavec -grada.
Jednako kako sam pogrešno očekivao da će institucije brzo prepoznati, javno podržati i pomoći projekt Etno -selo Kravaščica isto tako već vidim da se i ovdje očekuje od mene da to sve učinim sam i naravno da to i platim jer očito imam višak novaca i volje, „pa kad već imaš zanos za time izvoli si ga realizirati svojim sredstvima“. Ne bih želio prosipati žuč ali suradnja se odvija sa mnogo štopanja, upravo sa odlikama dogodovština, koje ću pedantno bilježiti i vremenom davati u javnost.
U narednom dijelu izlaganja ću objasniti izgled i ulogu raznih helebardi, Drvenog turopoljskog topa, i željeznog topa („Turopoljskog šćuka“ ).
HELEBARDA (halpart), oštroper, je višenamjensko hladno oružje na motki a izgled joj se vremenom mijenjao ovisno o raznoj kombinaciji namjene. Najviše joj je bila namjena održati protivnika na distanci odguravanjem, probijanje kroz pancir košulju kopljastim šiljkom, obaranje konjanika sa konja zahvaćanjem kukom za oklop ili manduru da bi ga se oborilo potezanjem k sebi, sječenje oklopa slično kao sjekirom, udarci plosimice kao maljem, itd.

NAJSTARIJE BOMBARDE NA SLAGANJE SA OBRUČIMA
Prve poznate željezne bombarde su pravljene u dijelovima, kao što poznajemo slaganje drvenih bačava od duga i obruča kojima se stišću duge. Sasvim male cijevi za kulevrine se moglo iskovati, nešto veće su slagane od duga zavarivanjem međusobno na vruće te dodatno osigurane obručima. Najveće bombarde su kovane u dvije grupe dijelova. Patron u koji se nabijao barut, se kovao u jednom masivnom komadu ili se kovao zavarivanjem duga na vruće, te je za vrlo moćnu bombardu mogao biti težak oko 500 -700 kg. Do zaklona blizu bojišnice se mogao dovesti na volujskim kolima te pod okriljem noći ga se moglo koturati po zemlji ili po legama ako je teren ravan a blatan. Drugi, veći dio se slagao direktno na ratištu i to od masivnih željeznih duga teških po cca 100 kg, koje mogu nositi dvojica jačih momaka. Takvih 30 -40 duga i 10 obruča može 20 boraca donijeti po mraku iz 500 m dalekog zaklona za sat do dva vremena na domet do opsjedane utvrde te ako su prethodno uvježbani, mogu za sljedeći sat -dva i složiti bombardu. Tako nastane cijev bombarde koja je sama teška 4 -6 tona a ispaljuje kamenu kuglu do promjera 40 cm.
Tu se još donese i veća količina drvenih greda od kojih se složi otporac, rame za bombardu. Iskopa se ležište te se bombardu počne slagati sa što manje alata po nekom od prethodno uvježbanih pravila. Najlogičnije je slaganje uspravno na prethodno uravnatu podlogu, gabarit a patron se prethodno nasadi na model -stub te se nakon slaganja duga, odozgo nabijaju redom obruči. Kada je bombarda učvršćena obručima, jednostavno ju se prevrne u iskopano ležište u zemlji i iz cijevi izvadi stalak-štap. Prije samog nabijanja obruča mora se učiniti grudobran, flapnu koja štiti od strijela, kopalja i raznih projektila iz opsjednute utvrde. Naime, nabijanje obruča na bombardu proizvodi veliku buku pa protivnici, bez obzira na mrak odmah shvate što se to sprema u neposrednoj blizini utvrde i gdje točno napadač bombardu instalira.

Kada se složi i obori bombardu u ležište, počne se slagati rame od debelih greda teške hrastovine i usidrava zabijanjem većeg broja oštrih kolaca teškim maljem u zemlju. Rame bombarde mora biti vrlo tvrdo jer se smjer slanja projektila u zid utvrde može precizno korigirati podbijanjem drvenih klinova samo ako se bombarda nije mnogo pomicala trzajem pri prethodnom ispaljivanju. Napadač jednostavno nema u planu odustati pa razmontirivanje bombarde jednostavno niti ne predviđa, a kada ju ipak treba razmontirati, nakon osvojene utvrde, čini to teže i sporije, izbijajući obruče sa nadignute bombarde u ležećem položaju sve dok se duge ne uruše na hrpu, te ih opet odnose pojedinačno.
DRVENI (TREŠNJEV) TOP
Pravljenje topa od drveta seže u prva iskustva sa novodošlim „čarobnim prahom“, barutom, kojim se po narodnoj predaji, najprije ispaljivalo iz šupljeg panja kao nekakve preteče mužara. Barut su donijeli sa sobom Turci sa istoka, vjerojatno znajući za još znatno starija, kineska iskustva. Početak upotrebe baruta na europskoj sceni može se smjestiti u 13. stoljeće.
Drveni, trešnjev top (uz katapult i ovna probijača) je najspominjanije oružje po dogodovštinama u povijesti ratovanja, bilo kao dokaz odlučnosti ugroženog na borbu svim sredstvima ili kao razlog ismijavanja protivnikove improvizacije. Trešnjev top nije ulazio u povijest kada je uspio onesposobiti protivnika nego kada se razletio i pobio svoje borce. Koliko je čija drvena kreacija bila uspješna u uništenju neprijatelja u omjeru prema nesreći da je pobila svoje proizvođače, nikada nije precizno dokumentirano ali iz upotrebe ovakvog oružja se može mnogo iščitati o društvenim okolnostima tog momenta u tom ratom zahvaćenom prostoru. Prve drvene bombarde su kvalitetno rađene samo u krajevima gdje je bila rasprostranjena kultura upotrebe drveta a manje kovanja željeza. Najprije su se pravile od jednog debla divlje trešnje bušenjem na etape usijanim željezom i nešto malo ojačane obručima od grabovih šiba ili ljeskovih kaiša a poslije željeznim obručima (ukoliko se željeza moglo pronaći i znalo iskovati). Tek nešto kasnije se drveni topovi slažu od duga najkvalitetnijeg srca drveta sa nabijanjem željeznih obruča, slično kao i kod topa slaganog od željeznih duga. Krajevi sa razvijenom kulturom upotrebe drveta kao što je cijeli zapadni i sjeverni prsten Panonske nizine (naglašeno Turopoljsko -Posavski zavičaj ) imali su veliko povjerenje u drvo, kako za gradnju tako i za najdelikatnije proizvode kao što je brestovo ralo za drveni plug, hrastovi palčevi za drvene kotače ili divlja trešnja za top. To što se drveni top manje spominjao u zoni kulture drveta a više upravo tamo gdje te kulture nema, govori samo da su se tamo češće raspali i ušli u narodne priče pobivši svoje proizvođače.
Vremenu drvenih obrambenih utvrda pripada i obrana drvenim topovima. Kao i svi slavenski srodnici, i Turopoljci su imali više drvenih obrambenih utvrda ( Želin -grad, Peršin -grad, te osim nekoliko njih uz Kupu, najpoznatiji je bio drveni Lukavec -grad i to u svoje dvije izvedbe uz selo Lukavec, te je tek 1715. god. srušen i na njegovom mjestu sagrađen novi, u svojoj današnjoj kameno -ciglenoj izvedbi. Za obranu drvenog Lukavec -grada je bio primjeren drveni top a za vrijeme ciglenog Lukavec -grada je učinjena kompletna nova postava, kako simbola (Grb primljen1737, ugrađen 1753, Kapela Sv. Lucije, barokna lukovica, sat na tornju, itd.) tako i postav tehnološki suvremenog željeznog oružja, uključujući i željezni top („Turopoljski šćuk“).
Divlja trešnja je najčešće spominjana kao odgovarajuća za pravljenje bombarde od šupljog debla. Za razliku od uobičajenog mišljenja, da je svaki top pa i drveni, najdeblji na svom dijelu gdje mu se unutar događa eksplozija, svaki top sa nabijenim obručima je najdeblji na vrhu cijevi pa sve tanji prema nazad jer bi u suprotnom pri eksploziji, uslijed trzaja unazad, odmah pri prvoj eksploziji, spali svi obruči.
Mada nisu bili teški kao željezne bombarde, ni drveni topovi nisu bili baš lagani, ali po mekom, blatnom terenu su trojica skoro trčeći mogli vući karusel a četvorica jačih banderijalaca su uz pomoć lanaca i štapova za njima mogli nositi bombardu.
Naboj baruta se činio kroz cijev u olovni uložak kao unutrašnju oblogu drveta. Kao zadnje se ubacivao projektil koji je bio kamena kugla što bliža promjeru cijevi ili sačma, u stvari probrani riječni kremeni šljunak. U prvo vrijeme se bombardu pripaljivalo usijanom iglom koju je jedan borac izvadivši iz vatre brzo ubadao u vodilicu sa zadnje strane bombarde a drugi opaljivao zabivši brzo, u jednoj sekundi još vrlo usijanu iglu, drvenim maljem u barutni naboj. Kasnije su se razvijale razne vještine pripaljivanja fitiljem, sa boka bombarde. Meta je uglavnom bila statična, to jest utvrda, pa nije bio presudan točan moment ispaljivanja. Prelazak na fitilj je bio nužan radi opasnosti od rasprskavanja cijevi i zaglušivanja boraca od snage zvuka, pa ga se moglo pripaliti i pobjeći u zaklon prije same eksplozije.
Odluka za odlijevanje brončanih te kasnije željeznih bombardi je samo djelomično bio uvjetovan tehnološkim saznanjima nekih ratnički raspoloženih naroda a djelomično je odluka za takav skupi i dugački tehnološki postupak bila uvjetovana sigurnošću da se zajednica može dovoljno dugo neometano pripremati za planirano ratovanje. S toga je nužda za proizvodnju na brzinu održala tradiciju drvenih topova od 13. st. sve do u 20. st. jer je poznato da su ih čak pravili partizani seljaci u Drugom svjetskom ratu.
REKONSTRUKCIJA TUROPOLJSKOG DRVENOG TOPA OVE 2009. GOD.
Nekadašnje pravljenje drvenog topa možemo bar donekle pojmiti samo ako ga pokušamo i sami napraviti. Ja sam se upustio u pravljenje drvenog (trešnjevog) topa radi kreativne znatiželje, kao prilog njegovanju starije turopoljske povijesti te kao maskotu budućoj „Krčmi Turopoljski top „ koju ću oformiti unutar Kaštela Lukavec -grad, a pod pokroviteljstvom Plemenite Opčine Turopoljske. Nakon dugog proučavanja povijesnih podataka i usmene predaje, nabavke originalnih drvenih kotača i debla divlje trešnje, krenuo sam praviti hrastov karusel i trešnjevu bombardu, početkom ožujka ove 2009. godine i bio je gotov za 45 dana uz mnogo peripetija i dogodovština.
Odlučio sam se za deblji top, od srca divlje trešnje 48 -50. cm. promjera ( od debla koje je bilo 70 -80. cm. sa korom i bjelikom). Dakle napravio sam verziju od jednog debla, sa nabijanjem nekoliko nužnih sigurnosnih željeznih obruča. Namijenjen je za zastrašivanje konja zvukom te široko sačmarenje kremenim šljunkom po neprijateljskoj živoj i pomičnoj sili. S toga je moment ispaljivanja morao biti precizno kontroliran pa je pala odluka da primijenim paljenje usijanom iglom. Top je lako nanijeti na drveni karusel, širokih drvenih kotača za timsko ručno voženje po mekom, blatnom terenu.
Dakle napravio sam repliku srednjevjekovnog topa koji je prvenstveno namijenjen za samoobranu. Unutar trešnjeve cijevi unutrašnjeg promjera 140 mm. ugradio sam pomičnu patronu velike izdržljivosti, unutrašnjeg promjera 115. mm. kao zamjena za olovnu oblogu cijevi, a radi visoke sigurnosti po rukovatelje topom pri ispaljivanju, jer banderijalci nemaju međuvrijeme za pobjeći u zaklon jer se ispaljuje iglom usijanom u vatri i drvenim maljem.
Postoji mnogo detalja koje treba učiniti da se današnja izvedba drvenog topa doživi srednjovjekovno a da se slobodno vidi da je to replika uz pomoć moderne tehnike. Mada sam profesionalni restaurator priznajem da sam imao mnogo dilema, kako ne podleći izazovu romantike u ushitu ambijenta, gdje sam top pravio, to jest Lukavec -grada, iz kojega vrišti zagubljeni povijesni talog. Mada danas imamo mnogo modernih pomagala ipak sve ovisi o dovitljivosti i kreiranju za koje je nesigurno koliko može biti istovjetno primijenjeno već pri proizvodnji drugog istog takvog srednjovjekovnog topa. Upravo zato i kažem da je svako srednjevjekovno oružje imalo dušu, pa ga ne može za nas proizvoditi nikakva europska niti tajvanska oružarnica. Ja sam ovom topu udahnuo dušu i vidi se to na njemu.

KRATKI PREGLED NAJVEĆIH SVJETSKIH TOPOVA - BOMBARDI
U početku svoje upotrebe topovi nisu imali primarno razornu, udarnu ulogu, nego psihološko zastrašivanje protivnika, plašeći ljudstvo i konje. Ali u 14. st. Turci proizvode velike bombarde te već početkom 15. st. postavljaju bombarde od željeznih duga teške do 20 tona a lansiraju nevjerojatno velike kamene kugle do promjera 90 cm. Takvom nedokučivom ratnom tehnikom su opsjedali Carigrad i Rodos. Europa je brzo usvajala ratne novotarije, gdje je prednjačila sjeverna Italija. U Europi su poznate i gotovo legendarne bombarde: Margarite „Bijesna Megi“ (Mad Maggy) teška 16 tona u Ghentu. Uz veličinu kugle koja je kod velikih bombardi sezala do 60 cm, količinu barutnog punjenja (do 7 kg.), važna odlika je bila i koliko teglećih volova ili konja treba da se ju vuče po zemlji (najčešće su bile bez karusela), pa se kaže da je Niimberšku „Krimhildu“ prevozilo 12 konja a rame 16 konja.
Kod nas, u Kraljevini Slavoniji je bio povijesno najslavniji veliki top nesretnog vojskovođe Ivana Kocijana, ujedno i najtragičniji top jer su ga kod Đakova u slavonskim močvarama, zaglavljenog u blatu, zarobili Turci te su vukući ga sa sobom kao nekakvu kršćansku zlu kob „Kocijanericu“ ulijevali strah u kosti tokom 16. st. pri opsjedanju kršćanskih utvrda.
„TUROPOLJSKI ŠĆUK“ (nišanski falcon)
Falcon ( u prijevodu: ptica sokol ili kobac) je za poimanje topa, neuobičajeno elegantan, tanak i dugačak top na visokim kotačima sa vrlo dugačkom cijevi. To je odgovaralo pri obrani iz kaštela sa debelim zidovima, za pucanje kroz nišanske šliceve, dakle upravo namijenjen za ciglanu izvedbu Lukavec -grada.
Također, kada je montiran na svoj vrlo visoki karusel za voženje po turopoljskim mlakama (kotači su promjera 110 cm.), teže se moglo dogoditi da zaglavi u blatu do osovina ( po lošem iskustvu teške „Kocijanerice“ sa početka 16. st.). Stoga je imao u Europi takvo ime: falcon koje svojom lepršavošću asocira na agresivnu pticu. Svaka neuobičajena ratna tehnika je dobivala neko svoje lokalno ime koje je doprinosilo divljenju dostignuću (vidljivo po europskim sačuvanim nazivima iz Genta i Nurnberga. Turopoljci su odabrali za svoj falcon ime „Turopoljski šćuk“ (pisac A. Šenoa ga zove „Štuk“ zbog svojeg pisanja na štokavštini umjesto na domaćoj kajkavštini ). Turopolje je zavičaj jake ribarske kulture pa je radi doživljaja štuke kao ribe: tanke, dugačke, brze, dominantne i agresivne, prepoznalo u obliku topa -falcona upravo štuku ali pošto je top doživljen kao simbol muževnosti, onda je šćuk muško od ribe. Postoji i alternativno mišljenje da je Šćuk u stvari sokol štekavac, kajkavski: šćekavec .
CIJEV „TUROPOLJSKOG TOPA“ U MUZEJU TUROPOLJA
U postavu Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici, kao muzejski eksponat, je originalna cijev „Turopoljskog topa“ (nišanski falcon). Donesena je iz Kaštela Lukavec -grada (u to vrijeme ne čuvanog i sasvim zapuštenog). Detaljnijim proučavanjem topovske cijevi se može dosta iščitati: o vremenu njegove izvedbe, načinu pripasivanja na lafet, načinu upotrebe, dostignućima ratne tehnologije u to vrijeme, o zanatskoj vještini ljevača, te neke etnološke odlike zavičaja prenesene na oružje.
Emilij Laszowski nam donosi na dva -tri mjesta podatke: prvi iščitan iz nagodbe o primopredaji zapuštenog Lukavec -grada u prethodnoj drvenoj izvedbi, između Nikole Zrinskog ml. i Turopoljaca, 1553. u kojem stoji da svojim izlaskom Zrinski ostavlja u Kaštelu svu opremu, topove i naoružanje. Tu je i popis inventara 1715. god., što se sve našlo od oružja pred rušenje drvenog stanja, sa ciljem gradnje Kameno -ciglenog Lukavec -grada. Budući da je pobrojeno 12 šakaluša (teške puške) a onda izdvojeno spominje „komad velike puške“ i mužar te tanad, onda se pitam, je li velika puška u stvari ovaj elegantni falkon. također kao treću okolnost Laszowski spominje da pri svojoj posjeti (1910), u zapuštenom Gradu u recentnoj ciglenoj izvedbi zatiče samo jedan tanki a dugački, željezni top prislonjen uz zid, a bez lafeta. Teško je reći da se stalno govori o istom topu ali zato mi možemo danas usporedbom doći do određenih zaključaka.
Kako se top mogao održati u Lukavcu tolika stoljeća a da nije odvučen na mnoge bojne i tamo se izgubio, zaglavio u blatu ili raspuknuo nestručnom upotrebom? Opravdanje bi moglo biti u jakoj standardizaciji koju je uređeno Carstvo od 16. st. provodilo u proizvodnji oružja. Vojna hijerarhija nije trpjela da nešto strši van gabarita. Tako su određivana do u detalj sva rukovanja oružjem i opremom, a u uravnati postroj nije se uklapala nikakva folklorna individualnost. Ili možda naš „Šćuk“ ipak nije od tako davnih godina izvirivao iz Lukavec -grada, na sreću ne dočekavši neprijatelja nego se samo povremeno oglašavao kao obavijest da se dogodila neka nagodba među Turopoljcima ili je neka statusna stvar zgotovljena.
Činjenica jest da je Lukavec -grad bio opsjedan u vrijeme svojega drvenog stanja, ali nemamo podatak da li se branio metalnim „šćukom“ ali svakako znademo da nikada nije osvojen od Turaka. Upotreba drvenog topa svakako ulazi u onaj folklorni dio povijesti jednako kao i narodne priče. Nemaju čvrste podatke ali su uvijek blizu istine. Netočna je na primjer narodna priča da su top „zaboravili“ ponijeti Turci kada su ih najurili Turopoljci, mada je takvih ishodišta bitki bilo a i vidljivo je na Šćuku da ima utisnutu puncu, znak križa iza kojeg je krug. Netočna je i prekosavska narodna priča Zagrebačkog Prigorja o Turskom caru koji je sjedio u Lukavcu. Očito se usmenom predajom, priča postepeno prenijela na sam Kaštel, sa čestog boravka Turskih pljačkaša u blizini. Odmarali su i napajali konje iza šume Lukavečkog čreta uz potok, ispod sela Kostanjevca kojeg su prethodno spalili, uz starihrast, naknadno po njima nazvan „Turski hrast“. Uzgred spominjem da sam ovih godina baš to staro osušeno deblo sačuvao donijevši ga u Etno-selo Kravaščicu te ovih dana za stalno izložio pred Lukavec -gradom. Tako će najstariji Turopoljski hrast, još dugo svjedočiti tegobnu prošlost Turopolja, kao eksponat, spomenik prirode i kulture RH.
Ovdje predmetni željezni Turopoljski top je mogao biti kao najstarije, proizveden sredinom 16. st. pa ako je doista tako onda je proizvođač bio vrlo suvremen i adekvatan europskoj ratnoj tehnologiji. Doista je iz starijeg perioda proizvodnje falcona, jer ima odozada alku u etnološki dekorativnom osmerokutu umjesto kasnijih izvedbi, kada se počelo glineni (ili drveni) model za lijevanje praviti tokarsko -grnčarskim rotiranjem, pa se zatiljak počelo praviti kao završna ukrasna kugla sa ukrasnim profilom između kugle i topovskog zatiljka.

Uspoređivanjem sa drugim falconima u muzejima u okruženju vidimo određene sličnosti i razlike, a koje upućuju da je naš „Turopoljski šćuk“ vjerojatno proizveden kod domaćih majstora, možda u Zrinskoj oružarnici u Čabru ili Gvozdanskom, sredinom 16. st.
Njegov prethodno spomenuti osmerokut zatiljka je ostao kao dekorativni detalj koji simbolizira 100 -200 godina starije vrijeme kada se bombarda slagala od duga i stiskala obručima. Osmerokut simbolizira osam drvenih duga. U nešto novijih falcona proizvođači su se odrekli ove ovisnosti o tradiciji. Možda upravo taj detalj upućuje na domaći proizvod a tim emocionalnim pristupom, majstor pomaže pamćenju drvenih topova slično kao što je to činila usmena predaja sa gore spomenutom narodnom pričom.
To su oni detalji pojedinačne, manufakturne proizvodnje koji su neusporedivo vredniji od prethodno spominjanih industrijaliziranih proizvoda, gdje se uopćene replike kupuju na tržištu gotovih proizvoda za uveseljavanje nepoznatih kupaca.
REKONSTRUKCIJA „TUROPOLJSKOG ŠĆUKA“ 2009 -2010. GODINE
Radi nekorektnosti Velikogoričke vlasti i slabe POT -ove podrške mojim projektima u uvjeravanju takve vlasti, morati ću već započetu rekonstrukciju nišanskog falcona („Turopoljskog šćuka“) odgoditi na kraće vrijeme, dok se ti odnosi (poremećeni nakon Lokalnih izbora 2009.), ne dovedu u realne okvire. Do tada će već učinjena investicija u skupu željeznu cijev i drveno -okovani lafet morati odležati, sa pitanjem hoće li se uopće produžiti, ili će naivno uložena sredstva biti bačena.

U Turopolju treba što prije sazreti svijest o zaostajanju turopoljskog njegovanja svojih povijesno potvrđenih ideala časti i srednjevjekovnog viteštva. To zaostajanje je vidljivo u usporedbi sa drugim gradovima u Zagrebačkoj županiji i u širem prstenu Središnje Hrvatske, koje ja, Radivoje Jovičić, dobro znadem, mada sam u Turopolju aktivni promicatelj a tamo jedino aktivni promatrač. Vidljivo je to zaostajanje po aktivitetu i opremljenosti društava koja djeluju u spomenutim oblastima tradicijsko -kulturne aktivnosti.
Ovaj tekst je dio mojega opširnog proučavanja Turopoljske tradicije i povijesne ratne tehnike, sjedeći u Lukavec -gradu od jeseni 2008. do ljeta 2009. te ga selektiram i poklanjam POT -u u skraćenom obliku (smanjio količinu nezadovoljstva), a institucijama u oblasti tradicijske kulture dajem na uvid.
Lukavec -grad , 2009. god.