Čitajte naše tekstove!

Zadnje 3-4 godine, u naletima se vraćam mojemu pisanju teksta o povijesnom odnosu Prigoraca prema Turopoljcima, bazirano sa većim postotkom na izučavanje usmene predaje i tradicije, nego su to činili do sada racionalnošću opterećeni znanstvenici .
Međuodnos življa i vlasti sa dvije strane rijeke Save (koja ih je razdvajala fizički širokim poplavama, prudovima i čretovima pa i različitim statusom kod više razine vlasti), je kroz burna vremena oscilirao od divljenja do zavisti pa i međusobnog ponižavanja
Suhe povijesno -znanstvene podatke su nam iz arhiva sakupili, sa latinskog jezika preveli i podastrli brojni povjesničari i povjesničari umjetnosti, ali oni podatci koji se vežu na tradiciju i usmenu predaju ostadoše nam zatomljeni i danas ih možemo u polučitkim dijelovima „iskopati“, kao stanovitom arheologijom nematerijalne baštine, ili pročišćavajući literaturu pisanu za puk.
Kada sam ja preuzeo poklonjeno osušeno deblo starog „Turskog hrasta“ od pl. obitelji Kallay, suvlasnika Kurije Modić-Bedeković u Turopolju, a oni su ujedno zagrebački Gornjogradski kućeposjednici, počele su mi se slagati kockice mojeg starijeg neobjavljenog stava da se u srednjevjekovnoj, gotičkoj kompoziciji portala Crkve Sv Marka može iščitati daleko višeslojnija zagonetka od one empirijski problematizirane: jesu li ili nisu sveci naručeni oko 1500.-te god. u nekoj srednje europskoj radionici pa onda samo posloženi po tadašnjoj uobičajenoj shemi i kanoniziranoj ikonografiji, kao i koliko ih je bilo izvorno a koliko ih se naknadno dodalo.
Moje sužavanje pažnje sa teme: odnosa Prigoraca prema Turopoljcima na onaj dio o Zagrebačkom Gradecu kao centru energetskih vrijednosti šireg zavičaja učinio sam prošle 2010. godine preuzimanjem opširnog posla u neposrednoj blizini Crkve Sv. Marka, to jest restauriranje dva objekta Ustavnog Suda RH.
Gdje se tu uklapa stari turopoljski hrast? Naime, poistovjetivši nestale, mitske turopoljske šume sa ovim posljednjim hrastom i postavivši ga pred Lukavec-grad (gdje sam uz ostala djelovanja, postao gospodarski koncesionar), shvatio sam da on stoji točno u pravcu u kojem je na južnom portalu Crkve Sv. Marka, odnos centralne skulpture (to jest Sv. Marka sa knjigom i krilatim lavom kao atributima) i ornamenta koji predstavlja grančicu hrasta sa lišćem i žirovima (a ovako tumačeći prostor), očito predstavlja Turopolje kao stanoviti ures među zagrebačkim srednjovjekovnim brendovima .
Gledalo ga se sa Griča jugo-istočno, tamo negdje dalje iza mlaka i prudova u maglovitom horizontu, a doživljavalo kao Turovo pole gdje obitava mitski tur, bog plodnosti.
Ako bi Turopoljski prahrast bio ovaj u jugoistočnom uglu, onda bi onaj u jugo zapadnom uglu (ako je to također hrastova grančica) mogao biti preostali stari hrast, trag stare Stupničke „prašume“ a i on se također osušio, baš u isto vrijeme, prije 15 godina. Trebali bi smo njega ili adekvatnog njemu po starosti postaviti ispred dvorca Brezovice, toliko da bude ravnoteže u kultu, kako je ima i u prirodi.
Ako u tom donje lijevom trokutu nije hrastova grančica nego na primjer na gotički način stiliziran bočni akant isklesan tek toliko da drži vizualnu ravnotežu, onda bi smo mogli reći da Stupničke i Mlačke šume, za Prigorce 15.-16. st. nisu imale snagu brenda kao Turopoljska šuma .
Sve dalje se odmotava kao pred otvorenim planom grada. One lijepe fijolice ili možda neko bujno povrće, (ornament zrele gotike na razini najljepših europskih, a postavljen po sredini između Turopoljske i Stupničke šume, baš prema jugu, i to znatno bliže gradu Svetog Marka), naravno da su Zagrebački povrtnjaci prema Savi ili u bližem dijelu preko Save.
Između smjerova dviju šuma je konveksni oblik, odnosno bačvasti svod nad ulazom u Crkvu, a točno takav oblik proizvodi Gričko brdo gledano od smjera nekadašnje Vlaške vesi (naknadno energetsku vrijednost preuzela Harmica) preko udubljenja ispod Lotrščaka te do Mesničkih vrata (nekadašnji smjer ka Sv. Roku odnosno Josipovcu).
Sa gornje strane portal ima ornament vinove loze, jednako kako su nekada i same Gradečke zidine sa sjevero zapadne, sjeverne i sjevero istočne strane, do samih bedema imale vinograde.
Samo mi je nedostajala svijest o ovom vegetacijskom prstenu za kompletiranje slike, jer sam već daleko prije tumačio raster obruba niša za skulpture kao približni plan ulica Gradeca. Centralni položaj skulpture Sv. Marka sa lavom je identičan stvarnom položaju same crkve u Gradecu, a ostaje za razmisliti u kojoj se mjeri mogu poklapati položaji pojedinih od apostola kao svetaca patrona neke od gradečkih četvrti, i je li možda tu leži razlog zašto su vremenom po neki od svetaca ostajali bez glava ili svojih atributa koji ih definiraju u skulpturalnoj i ikonografskoj predodžbi.
Ne treba zanemariti niti činjenicu da nisu svi sveci iz istog vremena, da su premiještani i preslagani, te da postoji mogućnost da Portal nije izvorno imao dva bočna krila (koja sada proizvode doživljaj triptiha) jer su vjerojatno dodana jednako kako se i Gradec upravo u tim smjerovima širio, razdvojivši urbanizacijom zonu vinograda od ugaonih hrastovih šuma i ratarskih površina između njih. To su smjerovi : prema istoku Vlaškom iza današnjeg Jelačić placa i zapadno niz današnju Ilicu.
Što je sa još dvije niše: jedna sa svecem u krajnjem donjem uglu lijevo i sveticom desno,ne možemo biti sigurni, je li oni nama još i danas daju podstrek u širenju Zagreba jugozapadno pod duhovnim pokroviteljstvom sveca a jugo istočno pod pokroviteljstvom svetice. Ne zovu li se upravo u tom smjeru Svetice kao današnji dio grada ? Ostaje nejasno je li ta skulptura možda predstavlja Sv. Ivanakao maldalački feminizirani lik koji će tek u svojim zrelim godinama iščitati apokaliptičnu zastrašujuću viziju svijeta. Očito je da su te dvije krajnje niše naknadno i nespretno uklesane u prethodno uređeni prostor i znatno su prostranije, a u njima se ne gužvaju po dva svetačka lika. Upravo tako danas gradimo, nepotrebno prostrano sa previše metara kvadratnih a i vidljivo je da isto tako gradimo usijecajući se u kulturno tkivo starih sela i rušeći rastere međa i čestica.
Zagrebački Kaptol, mada je bio značajan faktor u neposredno bliskom prostoru, moguće da nije tretiran nego je ignoriran uslijed dugovjekog konkurentskog statusa prema Zagrebačkom Gradecu.
Još od vremena prvih promišljanja o rasporedu svetaca kao mogućih patrona nad četvrtima, dvoumio sam se, da li je tlo, Gradečko brdo u stvari pozadinska masa iza niša skulptura kao npr. masa same crkve ili je, gledajući u negativu, tlo Gradeca u stvari zrak ispred skulptura a sam konkav portala, svojevrsni pokrov, kao hauba nad Gradecom. Tu bi sigurniju prevagu moglo donijeti prepoznavanje tko je koji od svetaca, apostola, pa usporediti neke od srednjovjekovnih položaja crkava, samostana - konvikta i profanih ali energetski kvalitetnih jezgri unutar i uokolo Gradečkih zidina. To će vjerojatno ostati zapečaćeno jer su vremenom uništavani oni dijelovi skulptura koji su trebali gledaocu izdati imena po ikonografskim atributima.
Domaći povjesničari, koji su promišljali povijest Crkve Sv. Marka, ovog Portala i cijelog tajnovitošću nabijenog ambijenta, bili su opterećeni raciom pa samim time i siromašni u emocionalnom pristupu. Tako nisu uključili niti djelić poznate srednjovjekovne duhovne višeslojnosti, a trebali su se sjetiti da su to bila vremena dubokog kulta, gdje su granice između vjere i praznovjere bile vrlo maglovite. Tom otklonu, čitaj duhovnom osiromašenju , doprinijelo je i bezrazložno kvadratiranje trga uključujući i drsko odbacivanje Pila (a još prethodno vjerojatno grobljanskog poklonca) koji je također bio nekakva energetska kota koju mi danas ne možemo uključiti u rebus jer na ovako bezdušno popločanom trgu granitnim kockama imamo pobrkane duhovno energetske silnice.
Je li kapelica Sv. Jurja ( prvotno bila drvena), kod sjeverne gradske kule, to jest na vrhu Gradečkog luka, po biblijskom graditeljskom kanonu u stvari bila Kamen zaglavni gradečkog dunuma . Pogledavši u taj položaj na Portalu Sv. Marka, vidimo da se događa nekakva nespretnost, gdje se nepravilno susreću dva lista vinove loze, koji su vjerojatno zamijenili nešto što je u nekim vremenima na tom mjestu imalo daleko jaču simboličku vrijednost. Sigurno je jedino da je ta vrijednost zatomljena znatno prije nego je upravo taj položaj ponio najjače obilježje pripadajuće trojedne kraljevine uobličenjem u hrvatsku naciju snagom identiteta koji je proistekao iz ilirskog pokreta, pa i taj mali trg danas nosi baš to ime.
Dakle, onaj dio koji je bio prepoznatljiv i otvoren prema puku, uvijek je bio samo mali segment cijelog duhovnog repertoara koji je ostajao ili nama još u duboku budućnost ostaje tajnovit i nečitak, pa tako ne možemo biti sigurni, je li se Grad širio pa prema njemu Portal prilagođavan, ili je u Portal bio ugrađeni projekt, predskazanje, koje se naknadno ostvarivalo, te je li i još uvijek ima onih, nama nečitkih poruka koje još nismo prostorno ili duhovno konzumirali.
Tek tako postavivši dilemu, dolazimo do logičnog stava da su upravo u toj bojazni pred budućnošću, nestajale glave i atributi koji iznose na vidjelo patronstvo neke od četvrti, a u nemirnim vremenima je moglo biti poželjnije da nešto ostane nečitko nego da se ga oglašava na velika zvona.
Srednji vijek (a u ovim krajevima on se rastezao u nekim svojim načinima sve do vremena Carice Marije Terezije), naglašeno je personalizirao sotonu, kao agresivnog i upornog opozita ljudskoj sreći i borba sa njim je morala biti na prvom mjestu svih ljudskih ufanja. Borba je bila teška, uvijek sa visokom neizvjesnošću krajnjeg uspjeha (slično kao borba Sv. Jurja sa zmajem) i neumjesno je bilo uspoređivati je sa bilo kojim drugim životnim tegobama. Zato je iznošenje na svjetlost dana nekih identitetskih odrednica bilo stavljanje opakog oružja u pandže neprijatelju, a sotona je svojim vatrenim kuglama ili drugim pošastima nas promašivao ako nam nije mogao definirati neke odrednice. Tko je bio patron neke od cjelina, kojem su se ugroženi uticali, svakako je bio osjetljiva odrednica.
Sva slojevitost kreacija, „kodova“ Leonarda da Vinčija i njegovih suvremenika koju još i danas pokušavamo izlistati u što dubljem sloju, u stvari je kumulirana iz srednjevjekovnog hermetizma. Isto tako i stav čitavih generacija naših povjesničara umjetnosti koji su se nadmudrivali, je li oko 1500. -te god. kupljen iz srednje Europe određeni set svetačkih likova pa onda po domaće (nespretno, naravno) posloženi, a nitko niti ne pokušava misliti na način vremena u kojem je Portal nastajao.
Tako možemo reći da su postojali tajni naumi, što se i na koji način izlaže očima nepripadniku zajednice. Javni trg je svakako bio mjesto na kojem je namjerno omogućeno čak i prepoznatom neprijateljevom oku da vidi i uhu da čuje sve ono što smo mu na svjetlo izložili i naravno sa željom da on misli da je to puna istina, i to toliko uvjerljivo da ju dalje niti ne treba tražiti a da stvarni sloj ostane ispod, zajednici na duševnu okrjepu a neprijatelju da ipak ostane nečitak. Stvarna istina koju je srednji vijek personalizirao kao nematerijalno biće nije trebalo sasvim daleko odmaknuti od njegove suprotnosti, jer svako biće pa i nematerijalno, najbolje se čeliči gledajući u oči svoj opozit . S toga je vjerojatno samo Niša Sv. Marka sa svecem ostala prepoznatljiva u kontinuitetu od prvotne postave do danas. Logično, jer je upravo taj trg bio osvijetljena pozornica susreta onoga što pokazujemo i očiju koje bi željele spoznati naše istine u najdubljem pa time i u najpovredljivijem sloju. Očito je bio poželjan stav da se cijeli Gradec utiče Sv. Marku, a znamo da od tada do danas on nije bio duhovni patron kojemu se purgersko stanovništvo utjecalo i povjeravalo.
Postojanje tajnih nauma možemo prepoznati pošavši od jednostavnih činjenica: Sa svetačkih likova Portala Sv. Marka, vremenom su nestajali baš atributi a ostajali su neoštećeni drugi, također istaknuti dijelovi skulptura, kao npr. nosevi, nabori draperije ili one ruke koje ne nose atribute. Tamo gdje je atribut mogao biti prepoznat već po samoj glavi, nestala je i cijela glava.
S toga je „sotonin pucanj u Sv. Marka“ bio promašaj koji nije oborio, nego je u raznim okolnostima samo okrznuo dušu Zagrebačkog Gradeca. Preveć drske sotonine doušnike Gradečki dušobrižnici su u zgusnutim terminima kurili na lomači. Tako možemo reći da je srednji vijek prestao tek zabranom spaljivanja vještica (sagrak) od strane Carice Marije Terezije krajem 18. st (a i Lukavec-grad u Turopolju je često bio lomača ). Za taj stari grijeh prema neistomišljenicima, obadva dunuma još uvijek vape za oprostom .
Za mene je Južni (osvijetljeni) Portal Sv. Marka, vidljiv plakat, eksponat i čitljiv je u nekoliko slojeva a koliko ih eventualno još ima, teško je reći, i možda bi se nekim kvalitetnim izučavanjima mogla ova alternativna priča osporiti ili možda potvrditi, ali svakako naredni restauratori koji misle prćkati po njemu, ne bi smjeli biti isti oni koji su Zapadni portal već dobrano zanijemili , pa njegovu čitljivost i nama pomrsili a ne samo pogledima sotoninih doušnika .
(reduciran tekst napisanoga na ovu temu, od jeseni 2008. do 15. 03. 2011).
Ovaj tekst možete u cijelosti sa slikama i pojašnjenima preuzeti u PDF-u