Čitajte naše tekstove!

Pogled na lokalitet Bisag - grada iz današnje, moderne perspektive:

Između mjesta Komina (Zagrebačka županija) i Huma Brezničkog (Varaždinska županija,), u selu Bisag, općina Breznica, nalazi se sasvim zarasla u trnje, zapuštena ruševina Bisag - grada sa dvorskom kapelom, dijelom wasserburgskog šanca, žitnicom i ruševinom štale.
Selo Bisag je danas župno središte, na dobroj je razvojnoj perspektivi, jer kroz selo prolazi novi autoput Zagreb - Varaždin - Budimpešta. Okruženje nikako ne može biti pasivno u modernom smislu jer je demografski impulsivno, a i baštinjeno tlo je obećavajuće po onoj tradicijskoj verziji prirode hraniteljice, to jest „sve što u selu Bisagu u zemlju zabodu iz nje nešto korisno izraste".
U širem okruženju, od Bosne do Slovenije, imamo veliki broj ruševina ali uglavnom na nepraktičnim i nepristupačnim položajima, koje su mimoišli civilizacijski i moderni tranzitni tokovi. Ali je neuobičajeno da srednjevjekovni kaštel na frenkventnom položaju i to još wasserburg kao što je Bisag - grad, bude deprimirajuća ruševina. Tim gore što lokalitet nije napušten u vrijeme davnih turskih osvajanja i paleža, nego je sve do prije 70 godina bio u upotrebi. Osim u daljoj povijesti i u skorije vrijeme su ga obilježile značajne kulturne i povijesne ličnosti. Bisag - grad je na vrijednom i atraktivnom položaju a ovako je katastrofalno završio !
Korov je kao nekakva neman, „direktnim korijenom iz afričke džungle izbio na ovu stranu" i zagušio svaki djelić zidina, tako da se uopće nema pregled pozicije Kaštela. Ispod debelog sloja zelenila nastaje mračno vlažište koje izrazito ubrzava eroziju ziđa.
Kada zimi opadne lišće korova onda se pojave opstali zidovi. Najbolje je sačuvana prizmatična istaka na zapadnoj strani zidine (kapela Sv. Florijana) između dvije okrugle polu raspadnute ugaone kule.
U skorije vrijeme je bilo nekoliko romantičnih pokušaja da se senzibilizira javnost za ovaj spomenik kulture, češće inicirane sa lokalne razine, ali šanse za uspjeh su bile male jer je odmah bilo vidljivo da se neće moći stvoriti kritičnu masu, najprije na lokalno kulturnoj razini, među titularima vlasništva pa onda niti u institucijama, koje sa sadašnjom komercijalnom sviješću reagiraju samo na projekte koji pokažu lobističku moć, a ostali mogu slobodno da se raspadnu i nestanu.
...
Apel : Da bi smo odbacili mogućnost da je Bisag - grad doista završio sa svojim postojanjem shvatimo ovo recentno stanje kao nultu razinu i sa te, ne baš optimističke pozicije ne dopustimo niti primisao da stanje smije ići još na niže !
Ravničarske utvrde kvadratičnog tlocrta vuku svoj korijen od praistorijskog te Rimskog logora, tako da kod nas postoji veći broj wasserburga sa ugaonim kulama i većim ili manjim dvorištem.
...
Izvorno obrambeni Wasserburg Bifzak ili Bikszad je u 16. stoljeću prvi puta prepravljan a u 18. st. barokiziran u ulogu obrambeno - stambenog dvorca sa nekoliko ladanjskih ugodnosti. Odnosi se to na povećanje kapele, probijanje velikih prozora na mjestima nišanskih šliceva, balkon i terasa, i nekoliko visinskih nadozida. U 20.- om stoljeću (točnije od 1899) imamo fotografski zabilježeno nekoliko faza promjena na dvorcu. U 20.-to stoljeće dvorac je ušao kao barokno oblikovan dvorac - utvrda kakav je prethodno trajao blizu dva stoljeća. Taj oblik prilično vjerno vidimo na slici Bisag - grada, Julijane Erdody Drašković iz 1890. godine.
Karakteristični detalji su: Gledan an face, od dominantnog,nad ulaznog tornja, lijeva i desna strana su volumenski asimetrične na barokni način. Lijeva, jugoistočna strana jedina u cijelom dvorcu je bila na dva kata a okrugla kula najveća i po presjeku i po visini, dok je sjeveroistočna strana bila jednokatna a kula gotovo uključena u zidove, a u pokrovu na njoj cilindrični stožac se gotovo gubio krovu.
Uspoređujući sa crtežom prethodne vedute, vidimo da je desno krilo sa sjeverozapadnom kulom u stvari ostalo izvorno a da je toranj nadograđen i podignut najviši objekt kao lijevo krilo i povećana je jugoistočna kula, da bude dominantna.
Pogledom sa suprotne, zapadne strane na kaštel - dvorac, apsida kapele koja je istaknuta van ravni zidine, je prizmatična i nije centralno pozicionirana nego više u lijevo, to jest, sjeverozapadna ugaona kula je bliže a jugozapadna kula dalje od kapele. Sa te desne, strane je vjerojatno pri pretvaranju burga u dvorac učinjena ugodna ladanjska terasa sa trijemom u razini kata.
Jugozapad je očito bio ladanjski najatraktivniji jer je i sa južne strane ugaone kule kroz zidinu bio također probijen balkon, sa kojeg se gledalo na jezero, šanac i u daljinu niz tok Lonje, prema jugu.
Nad krovom apside je bio slikovit, elegantan barokni zvonik od drveta, sav obložen daščanom šindrom, uključujući i lijepu baroknu lukovicu na vrhu. Po njegovom položaju, može se zaključiti da se zvonilo potezanjem konopa direktno iz srede kapele, ispred oltara.
Svi radovi na djelomičnom rušenju i novom oblikovanju dvorca između dva svjetska rata, 20.- og stoljeća, nisu bili na tragu vrednovanja kvalitetnog naslijeđa.
...

Povijesni osvrt o Bisag - gradu :

Kaštel Bisag - grad, sagradili su plemeniti Bisaški najvjerojatnije sredinom 14. st. Više puta je redizajniran i dograđivan na istim temeljima.
Tokom svojeg dugog trajanja, usljed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Bili su to plemići raznih loza a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. Sadašnja ruševina je ostatak baroknog stanja uobličenog u 18. st. prije nego su ga kupili, grofovi Draškovići.
Od roda Draškovića, Bisag - gradom je prvi zagospodario Grof Karlo Drašković (1807-1858), a u sljedećoj generaciji ga nasljeđuje sin, Grof Josip Drašković. U vremenu gospodarenja Bisag - gradom, rod Draškovića ima izrazito disponiranog predstavnika u Ilirskom pokretu ( Hrvatski narodni preporod), Grofa, Janka Draškovića (1770 -1856). Naročiti zanos Preporodom i vojnom Bana Josipa Jelačića pokazao je i Grof Juraj Drašković (1804 -1889). Uz slavne grofove loze Draškovića, banove, biskupe i uglednike javnog života, iz pozicije Bisag - grada kulturu su kvalitetno promicale i dvije žene: Julijana pl. Erdody - Drašković (1847 - 1901), obrazovana slikarica i Elizabeta pl. Drašković, kronologinja prijelaza 19-20 st. kao fotografkinja ladanjskog života.
Romantika Grofa Edgara Bourreea de Corberona, u Bisag - gradu o 150 -oj godišnjici njegove smrti (20. 08.1861 - 2011).
Osim uglednih vlasnika, ovaj Kaštel je svojom ličnošću obilježio i gost, „dotepenec" dobrostojeći francuski pustolov Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj Bana Josipa Jelačića, promotor i poticatelj hrvatske kulture i obrazovanja. Djelovao je iz svojega dvorca Januševca te kasnije kao gost, stanar iz Bisag - grada. U duhu tadašnjeg romantizma, Grof je poželio da ga se, nakon svih putešesvija po svijetu, pokopa u Bisag - gradu, lako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča, 1861., ipak mu je tijelo dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod ove Kapele Sv. Florijana i kao nekakav „kusur" ostao je do danas jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisag - grada.
Mogao bi nam ovaj podatak djelovati egzotično ako ne poznajemo 19. stoljeće, njegovu povijest i plemenitaški romantični fatalizam kao način življenja. Grof Edgar Bouree de Corberon je „George Gordon Byron, Bisag - grada".
U vrijeme francusko - napoleonske vlasti u ovim krajevima (1809 -15.), E. Corberon je imao 3-10 godina pa prema tome turbulentni ratni događaji sa početka 19. st. nisu bili njegovo vrijeme . Ali sredinom 19. st. Hrvati nisu bili sretni sa statusom svoje nacije u oformljivanju, pod Habzburškom Austrijom, a naročito kasnijom Austro - Ugarskom. Intelektualci su već 15-20 godina nakon odlaska Francuza osnovali Ilirski pokret, baziran na nazivu Napoleonovih Ilirskih pokrajina. Elementi francuske i sveslavenske kulture su cijelim tokom 19. st. bili simpatizirani kod Hrvata. Tako su Hrvatski Ilirci pokazali simpatije prema francuskim intelektualcima, romantičarima koje danas doživljavamo pustolovima. Simpatija je bila uzvraćena od Grofa Corberona. Grof se u stvari zove Bourre i nije došao iz neke zabite rupe nego iz Corberona, prekrasnog malog mjesta, daleko od Diona koliko je Januševec ili Bisag daleko od Zagreba.
U smislu traženog podstreka od uglednih dotepenaca, uloga Grofa E. Corberona kao intelektualca, nije bila zanemariva. On je dao doprinos ohrabrivanjem i poticanjem kulture i obrazovanja, a umro je prije kolektivnog razočarenja Nagodbom 1867. po kojoj Beč, bez obzira na prethodnu pomoć od Bana Josipa Jelačića, Hrvate podvrgava Budimpešti.
Isturene bridove ideje llirizma (Hrvatstva) se otupljivalo prešućivanjem pa se u setu i Grofa Corberona potiskivalo u zaborav, i danas evo, njegove kosti ostaju zanemarene u korovu ruševine Bisag-grada. O 150-oj godišnjici smrti Grofa, (+20.08.1861. - 2011.) nitko mu nije obišao grob niti donio cvijeće, a pošto sam se ja, Radivoje Jovičić, sutradan (21. 08. 2011.) vraćao sa Vozočašća iz Marije Bistrice, naišao sam vidjeti Bisag - grad. Ubrao sam samonikli cvijet i sa jedan dan zakašnjenja, položio ga na neobilježeni grob, a u ime zaboravnih baštinika kulturnog i nacionalotvomog Ilirizma sredine 19. stoljeća.
Grofu sam na ,,per tu" način (oprostite Grofe na drskosti) poželio laku Hrvatsku zemljicu, obećao napisati ovaj tekst i prisjetio se, po svojemu skorom a negativnom iskustvu u Turopolju, da se nije ništa promijenilo. „Izvješćujem te Grofe da biti dotepenec u ovim, ilirskim krajevima uvijek znači isto. Kako tada, tako i danas. Ali zato evo, ja dotepenec sam se sjetio tebe dotepenca".
...

Bisag - grad kao inspiracija za književnika Milana Begovića

U 20-om stoljeću je došlo do vlasničkoga nereda nad Bisag - gradom, a od 1931. godine, preostalim dijelom nekadašnjeg Kaštela, u derutnom stanju, na kraće vrijeme (oko 10 godina) gospodari poznati književnik Milan Begović.
On se u tih 10 godina obilato materijalno istrošio a sa slabim uspjehom obnove Dvorca. Vremenom je pisao tekstove kojima je priznao da je u ovaj zahvat, avanturu ušao neoprezno, zanesen romantičnom vizurom kao nekakvom zavodljivom kulisom iza koje je bio nepopravivi nered. Razbolio se i preživio moždani udar, nakon čega se početkom II svj. rata vratio živjeti u Zagrebu.
Moglo bi se reći da je Milan Begović ipak kapitalizirao iz života u dvorcu na literarno inspiracijskoj strani, jer su mu djela napisana u Bisag - gradu jače emocionalno zgusnuta, što je sa vremenske distance prepoznato kao literarna erotizacija života, srodno sa suvremenikom, slikarom Milivojem Uzelcem, također sklonom putenom, razuzdanom životu između dva svjetska rata, 20-og stoljeća.
Koristeći se ozračjem Dvorca i njegovog zaležanog kulturnog taloga, kao svojevrsnim eliksirom mladosti, Begović naglašenije erotizira svoje literarne teme, uključujući i motive u Operi „Ero sa onoga svijeta", koju je Jakov Gotovac uglazbio a za koju je Milan Begović napisao tekst (libreto), upravo sjedeći u Bisag-gradu. Već tim, relativno skorim kulturnim događajem na nacionalnoj razini, zaslužuje ovaj lokalitet kvalitetno održavanje i informativnu obilježbu.

Da li je sudbina Bisag - grada zapečaćena sadašnjim stanjem ?

Sudar plemenitaško-ladanjske kulture življenja i mržnje prema njoj su i zapečatili sudbinu ovog kulturnog lokaliteta. Presudna su bila dva devastatorska momenta: Prvo je bezobzirnom komercijalnom pohlepom, Mađarska banka pred I. svj. rat isparcelirala zaplijenjeni grunt i objekte kao nekakvu lovinu, razdvojeno rasprodala kupcima koji nisu obećavali zaštitu preuzetih vrijednosti nego su prepoznali samo što bi se iz toga moglo materijalnoga izvući pa je ubrzo počelo pretvaranje kaštela u građevinski materijal (nije li nam to vrlo slično današnjem, aktualnom odnosu prema baštinjenim vrijednostima?). Drugi puta je Bisag - grad postao žrtva borbene euforije II. svjet. rata, kada su preostalu polovicu Kaštela, 1943. spalili partizani doživljavajući ga kao nekakvo zmijsko leglo. Ako zmijanije bilo tada, sada ih ima i to rasnih.
Nadamo se da je sadašnje stanje kaštela Bisag - grada samo privremeno jer računamo da i naša generacija treba dati svoj prilog poštovanju baštine, bar onog njenog dijela iz kojeg smo kulturološki bogato kapitalizirali.

Promišljanje „Biblijskog graditeljskog kanona" stojeći na deprimirajućoj ruševini Bisag - grada, o Velikoj Gospi 15.08.2011.

Budući da svaki objekt kojega posjećujem radi konzervatorsko – restauratorskih izučavanja, pokušam usporediti sa povijesnim energijama tog lokaliteta, i ovdje pokušavam prepoznati zatomljene tragove tih energija, što su tankoćutniji to na njih više potrošim koncentracije. Vremenom sam razvijao i dorađivao svoju šmir verziju duhovnosti koja je proistekla iz građenja a vrijeme je dodavalo svoj pečat duhovnošću koja proistječe iz razgrađivanja ----
Alternativno razmišljajući, ne može nam promaknuti karakterističan odnos među vizualnim, energetskim elementima Bisag - grada. Koliku je izdržljivost pokazao koji od dijelova Kaštela pod neumitnom erozijom svakog objekta u kojemu se prestane aktivno živjeti? Ipak se osjeti da su se kule predale, (a izvorna im je uloga da se ne smiju predati) i život je u njima zamro, a da Kapela Sv. Florijana daje još uvijek znakove života.
Mogli bi smo tu izdržljivost pripisati prethodno opisanom pozitivnom duhu Grofa E. B. Corberona. Ozračio je lokalitet „dotepenečkom" ljubavi za kulturnu stečevinu koju je stekao odlučivši se za život u ovom zavičaju. Nadmašio je svojom ljubavlju mnoge purgere, a i poticao ih je na kulturni i obrazovni razvoj, uz ostale načine i tako da je često savjetovao i poticao zajednicu putem Bana Josipa Jelačića, svoga bliskog prijatelja.
Draškovići su svoje pretke odselili gubitkom vlasništva nad Kaštelom a kosti dotepenca su ostale i od tada do danas pripomažu da lokalitet sasvim ne zamre.
Trebali bi smo još jače obratiti pažnju i na duhovnost koja proistječe iz „Biblijskog graditeljskog kanona", jer on ovdje zrači svojom snagom vjere. Možemo isti duhovni obrazac primijeniti na crkveni objekt i stambenu kuću kao i na crkvu kao zajednicu odnosno bratsku zadrugu. Ako kuću volimo onda se prema njoj možemo odnositi kao prema biću, to jest personalizirati je.
Postavljajući temelj kao kršćani, prizivamo ovako:„Ti si Petre stijena i na tebi ćemo sagraditi crkvu i sve sile zla neće je moći srušiti". A za kuću u kojoj već živimo, i trebamo je održavati odgovara verzija: „Petre ti si kamen ugaoni naše kuće i ako tebe odbacimo naša će se kuća urušiti".
Po stanju u kojemu se sada nalazi Kaštel prepoznajemo da je Kapela Sv. Florijana, onaj kamen koji još uvijek drži Bisag - grad u stanju postojanja, ali nije u redu da Petra naših dana tako dugo držimo na kušnji, ne doduše kao žednoga u pustinji ali zato još gore, ovdje ga kušamo kao njegovanu biljku u džungli.
Provukavši se kroz trnje u Kapelu odmah sam vidio i ostale stamene u koje se ufamo. Ciglani bačvasti svod Kapele, je pred urušavanjem i odmah prepozadoh Krista, našeg spasitelja na mukama: „ti si Kriste naš kamen zaglavni i ako tebe odbacimo, naša će se crkva urušiti", a zaglavna cigla svoda kapele je već do pola potonula i strop samo što se nije urušio.
Tlo je živa i dugom pamćenju sklona materija. Mada nismo svi daroviti za iščitati priziv nekog ugroženog a kulturnim talogom natopljenog prostora, ovdje svatko može čuti krik i osjetiti svoju grižnju savjesti kao člana nemarnog kolektiva, a i to je dovoljno za stvaranje kritične mase koja može pokrenuti obnovu Bisag - grada sa ove njegove nulte pozicije.
(Ovo je prenešena skraćena verzija teksta, sa 65 na 14 str.)

Ovaj tekst možete u cijelosti sa slikama i pojašnjenima preuzeti u PDF-u.