Čitajte naše tekstove!

Već od sredine 19. st. razvija se stanovita težnja za perfekcijom u raznim seoskim zanatima a potaknuta je omasovljenom višom tehnologijom materijala i alata u manufakturnoj proizvodnji.
Postale su znatno jeftinije i seoskim majstorima dostupnije čelične pile za drvo i to od onih velikih kojima rukuje „kumpanija“ od najmanje tri majstora razrezujući debla u ravne planjke pa sve do malih preciznih pila za jednoručno fino zarezivanje nasjeda i izrezivanje ukrasnih figura od daske.
Pojeftinjuje i prozorsko staklo a nabavlja ga se u većim dimenzijama pa se počinju raditi i veći prozori.
Proizvodi se sve finiji konac što omogućuje tkanje i vezenje raznih dekoracija za svečane narodne nošnje i obogaćenje ambijenata u interijerima kuća.
Iz Italije i Češke pristižu finije boje za drvo pa se sve naglašenije i u žive boje farbaju ukrasi izrezbareni (cifrani) na uličnim pročeljima kuća.
Prodorom na selo panslavinističkih ideja, od sredine 19. st. počinje se po graditeljskim uzorima iz istočnih slavenskih zemalja, sve više dekorirati drvene kuće rezbarenjem i bojenjem u žive boje. Od približno 1880. pa do pred 2. svjetski rat su se širile dekorirane površine po zidovima i zabatima tako da su kuće sve više izgledale kao nekakvi buketi šarenog cvijeća. Turopoljci užeg Turopolja, doživljavajući sebe kao plemenitaše, bili su suzdržani od ovako naglašenog izljeva emocija, ali određeni broj njih također nije izdržao fascinaciji novih boja.

Stilski projektirani oblici čiji je istaknuti zastupnik u Turopolju bio graditelj Nikola Hribar, izgubili su bitku u cijelom zavičaju gdje su „palerske kumpanije“ upravo izvodile svoj koloristički krešendo. Uz obilje čipkastih ukrasa, seljaci -plemići nisu mogli odoljeti želji da nešto značajno napišu na svojoj kući. Negdje oko 1880 -te je došlo u ovom zavičaju do opće fascinacije pismenošću, što uopće ne znači da je domaćin našarane kuće bio pismen, nego sama prisutnost slova kao dekoracije je izazivala divljenje prolaznika i doprinosila seoskom prestižu. Djeca su išla u školu i od rana su znala čitati, pa je djeda svaki puta kao obiteljsku šalu testirao unuče pred gostima: „Hajde svome japici pročitaj što tamo gore piše“, i bilo mu je milo svaki puta ispočetka čuti da gore piše upravo njegovo ime, npr: ČITAJ – KUĆE GOSPODAR JOSO PL. BELEČIĆ - SAGRADIO PALIR MATO JANKOVIĆ - 1913 GODINE - UZDANJE U BOGA I SELJAČKA SLOGA, i td. Mada na predviđenoj površini nije bilo viška mjesta za tekst ipak nikako se nije smjelo izostaviti uvodnu riječ: ČITAJ.
Naglašenije „cifranje“ drvenih kuća u širem Turopolju ulazi u običaj od sredine 19 stoljeća oponašanjem konstrukcijskih elemenata kao ljepote. Srodno je to sa načinom dekoriranja kako se u pučkom baroku žbukom i bojom oponašao raster kamenih blokova ili nosivih konstrukcija.

U Posavini i širem Turopolju u početku su rađeni samo geometrijski ukrasi po završnoj, najčešće i profiliranoj gredi na uličnom zabatu ispod trama i skromnije u produžetku po planjkama bokova kuće ispod okapa. Oblici su se postizali preciznim ritmičkim zarezivanjem pilom u isturenu gredu te utesavanjem kvadratića na preskok proizvodeći dekorativnu repeticiju sličnu ciglanom rasteru. Taj jednostavni ukras kasnije se u Posavsko –turopoljskom zavičaju, kao predvodniku u inovacijama, sve manje primjenjuje a potiskuju ga dekorativne plitke gravure raznih figura i mustri. Najčešće su to stilizirane figure vitica, spirala -frkova a prema sredini 20. st. to postaju sve naturalnije figure: vinova loza i cvijeće te jeleni, paunovi, labudovi i ostali elementi seoske vizije raja. Mnogo je u odabiru mustri ovisilo o prijedlogu i ukusu majstora -palira, a i neki od kuće domaćina su dugo pobirali i sebi memorirali lijepe mustre kod izvedbi na drugim kućama u svome ili susjednom selu, te smišljali kako da ih nadvise u bogatstvu i ljepoti. Van svojeg užeg zavičaja se nije odlazilo po mustre jer bi moglo izazvati zajednicu radi povlađivanja drugim konkurentskim zavičajima.

Najviše su se primjenjivale žive boje: žuta (kao bazična) te crvena, bijela i plava, a manje zelena i sasvim je izbjegavana crna boja (sve drvene kuće iz prethodnog, zastarjelog perioda su same po sebi bile smeđe -crne).
Osim spomenutog repertoara, pojavljuju se vjerski simboli i tekstualne izjave o svome hrvatskom nacionalnom identitetu, npr: BOG I HRVATI. Tu su ucrtane zastave u raznim oblicima i varijacijama ali svakako treba biti prepoznatljiva hrvatska trobojnica: crveno-bijelo-plavo. Najstarija i najustrajnija je verzija da se u etažnom razdvoju između prizemlja i kata ili spoju sa krovom oboji traka, skroz okolo objekta sa mustrom slično kao ugrađene cigle, na prekide od lijeva prema desno, u boje: crvena, bijela, plava. Isti obrazac se provodio i uspravno po uglovima objekta bojeći prirezana čela planjki koje lokalno nazivamo „švapski ugao“, po smjeru od kuda je došao stilski uzor.

Na najnaglašenije dekoriranim objektima su spomenute bojene trake, vrpce doživjele kreiranje sa raznim varijacijama i dosjetkama. Na kući iz 1913 u Etno-selu Kravaščica, prenesenoj iz neposredne blizine, iz Lukinić Brda, vidljiva je želja da se dodatno kreira ova traka sa stanovitom originalnošću. Između zadanih trobojnica je dodana i razdvojna žuta pasica. Smjer ritma „cigli“ crven, bijeli, plavi počinje od centralnog trama na zabatu i od ulaza u kuću te ide i u lijevo i u desno ali tako da na svakom od četiri ugla objekta iz svih smjerova završi sa plavom. Također po uglovima objekta odozdo prema gore ide ugao: crven, bijeli, plavi i opet se zajedno sa žutim razdvojima susreće sa horizontalnom panatljikom na plavo. Tako je Bukevski majstor iskreirao određenu rebus igru na ovoj bogato ornamentiranoj kući. Čelo kuće je naglašeno ornamentirano a još će dojmljivije biti kada se kuću dovrši mijenjanjem zabatnih prozora i njihovim bojenjem u bijelo –žuto kao što je izvorno obojen bočni prozor.

Dekorativnosti uličnog čela kuće je doprinosilo i dnevno otvaranje prozora i stavljanje -izlaganje dekorativne posteljine sa ukrasnim jastukom na vrhu, izvorno radi prozračivanja a prema sredini 20. st. sve više je počelo za prolaznike simbolizirati obiteljsko blagostanje i ugodnost življenja. Sljedeća zona ukrašavanja je bogato rezbaren trijem a ta dva polja razdvaja bok ispred ulaza u kuću. To je zato što je na tom dijelu predviđena brajda, vinova loza za stolno grožđe, najčešće crni tudum. Brajda je namijenjena za sjedenje u hladovini. Oslonjena je na nekoliko drvenih motki pa premosnicama sidrena uz glave rogova ispod okapa. Tako prirodna loza spoji dvije dekorirane površine koje također najčešće simboliziraju vinovu lozu.

Na primjerima nešto kasnijih bogatih izvedbi, istog estetskog odabira, pokazujem da se primjenjuje isti ritam boja crven-bijeli-plavi , a kada bi ih se danas obnovilo autentičnim tonovima boje, kuće bi izgledale šokantno šarene.

Određeni broj naglašeno šarenih objekata u Posavini i manje u Turopolju se sačuvao sve do danas, ali se natpisi i boje na njima slabo vide jer boja nije obnavljana budući da je cifranje kuća u međuvremenu postalo zastarjelo, a nasljednici su se počeli sramiti sklonosti svojih djedova prema „neukusnoj seoskoj šarentiji“. Danas bi trebalo paziti pri obnovi ovakvih objekata, tako da se što preciznije obnove boje a da ne dođe do redukcije izvornog oslika.

Pokazujem još dva primjerka izrazito bogatog rezbarenja trjemova na čardacima između dva svjetska rata, po jedan iz desne i lijeve Posavine. Od davno im boja nije obnavljana a možemo samo zamisliti kako bi izgledali kada bi ih danas obojili na izvorni način.

Lukavec -grad , 09. 04. 2009.