Čitajte naše tekstove!

Sada, sredinom 2004. godine, kada se zahuktava gradnja Kravaščice , prvog etno – sela u Hrvatskoj, trenutak je da u kratko iznesemo:

- osnovnu shemu ove opširne zamisli,

- u kojoj su fazi radovi sada,

- povratak u prošlost ovakvih projekata,

- i na kraju dati jednu viziju smisla spašavanja ruralne arhitekture dislociranjem,

onakvu kakvom je mi vidimo

Etno - selo Kravaščica gradi se točno u trokutu Zagreb – Sisak – Karlovac , oko mosta preko rječice Kravarščice, to jest 35 km od centra Zagreba, preko Lukavca, Dubranca, Cerovskog Vrha, ( Općina Velika Gorica ) a prije Lukinić Brda i Lijevih Štefanki ( Općina Pokupsko ). Kada se stavi u funkciju, približno 2010. god. biti će poduzeće, tj. gospodarstvo u pretežito privatnom vlasništvu sa djelovanjem u području poljoprivrede, kulture i turizma.

Pod poljoprivredom ovdje podrazumijevamo: proizvodnju tradicionalnih namirnica bez modernih kemijskih i tehničkih pomagala te uzgoj starih pasmina domaćih životinja ( konji, krave, ovce, koze, svinje, kokoši, guske, patke, ribe, pčele, te psi i mačke ).

Pod djelovanjem u području kulture podrazumijevamo: restauratorski zavod za etnografski materijal, njegovanje tradicijskih seoskih zanata sa proizvodnjom autentičnog suvenira, zavičajni etnografski muzej, izdavanje časopisa na temu skansenologije, te primanje đačkih i studentskih grupa na satove etnologije zavičaja i lokalnog ratarstva i stočarstva.

Pod djelovanjem u području turizma podrazumijevamo: ciljani seoski turizam, jednodnevni rekreativni odmor, te nekoliko tradicijskih godišnjih svečanosti.

Ideja je postupno sazrijevala od 1980. god., ali se počela realizirati tek 2000. god. Kupovinom prve količine zemlje na pomno odabranoj lokaciji, te sada 4 godine kasnije smo na 30 - 40 % realizacije startno zamišljenog opsega. Samo idejno rješenje se mijenjalo od skromnog obima u startu preko velikog širenja ( kada je otkup zemlje dobro krenuo ), te zastoja koji je nastao kada su nas mještani počeli ucjenjivati cijenom zemlje. Ponovni ushit se dogodio kada su objavljena 2 novinska članka o ovoj ideji, pa su nam vlasnici starih gospodarstava ponudili veliki broj izuzetno vrijednih kuća i opreme da otkupimo za Etno- selo ili da ih preuzmemo kao poklon.

Osnovna koncepcija koja se provlačila kroz prošlih 20 godina ipak se nije mijenjala. Prednost ćemo dati etno- selu pred idejom etno - muzeja , parka, iz razloga što ni jedna okućnica ne može izgledati dovoljno autentično ako iz štale ne muču krave, a i mirisi sijena , voća i vina nisu na odmet.

»Etno selo Kravaščica« kao svoj zavičaj tretira: Turopolje sa Vukomeričkim Goricama, Gornju Posavinu, Donje Pokuplje, obronke Žumberačke Gore i Zagrebačko Prigorje. U tom geografskom trokutu susreću se tri velika europska stila ruralne arhitekture: Panonski ( kao prevladavajući ) , te Alpski i Dinarski.

Stoga će šest zaseoka Etno sela biti slijedećih osobina:

- prvi zaseok će predstavljati izgled sela između dva svjetska rata, biti će mješovitog stila,

a sadržaj će biti komercijalno – turistički ( uprava , gostionica , dućan i parking )

- drugi zaseok će predstavljati selo Panonskog stila kako je izgledalo do Prvog svjetskog rata,

a sadržaj će biti : turistički, ribnjak, seoski zanati i etnografski muzej.

- treći zaseok će predstavljati selo Panonskog stila na prijelazu 18. u 19. stoljeće,

a sadržaj će biti turistički, gospodarski ( voćarstvo ), te stambeni.

- četvrti zaseok će predstavljati najstarije Panonsko selo od objekata kakvi su se gradili od

brončanog doba do 18.- og stoljeća, a sadržaji će biti stočarstvo i poljoprivreda.

- peti zaseok će predstavljati stil Pano-alpskog sela, mješovito po starosti,

a sadržaji će biti gospodarski ( vinarstvo ) i muzejski. I na kraju :

- šesti zaseok će predstavljati stil Pano-dinarskog sela također mješovito po starosti

objekata, a sadržaji će biti : gospodarski ( ovčarstvo ) i muzejski.

Zaseoci će biti postavljeni tako da šetajući od prvog do četvrtog ujedno odlazimo sve dalje u prošlost Panonske seoske kulture i vraćajući se natrag obrnutim smjerom vidimo pregled razvoja sela kroz povijest izdvojeno od visoke politike i ratova jer je selo život vidjelo upravo tako.

U postojećim okolnostima radije bismo postavljali pitanja, a ne davali odgovore, i to pitanja sumnje i bojazni za budućnost sredstava i upornog rada na ovom projektu. A rado bismo slušali glazbu ohrabrenja od strane institucija iz područja poljoprivrede, kulture i turizma.

Da bi objasnili zašto to ipak nije tako, potrebno je još jednom prisjetiti se povijesti ove problematike.

Od vremena potkraj 19.- og stoljeća, kada se u Sjevernoj Europi rodila ideja da se neki spomenici ruralne arhitekture spase od propadanja tako da se prenesu na drugo mjesto te da se tamo oformi Muzej na otvorenom ( Skansen kod Stockholma ), načinjeno je puno etno - muzeja, parkova i poneko etno- selo, od čega je značajan broj u slavenskim zemljama ( naročito Poljska, Slovačka, Češka, itd. ).

Najuspješniji od tada do danas su oni muzeji na otvorenom koji su se pravilno postavili po načinu financiranja i pravnom konceptu, ali je također vidljivo da je svaki od uspjelih projekata u pozadini imao čvrste i uporne osobe, pojedince koji nisu pokleknuli pri naletu većih problema, češće radnih nego financijskih. To je vidljivo po tome što su takvi pojedinci imali snage pokrenuti dobru volju izvršioca i onda kada je sredstava ponestalo.

Na prostoru kojega » Etno selo Kravaščica « tretira kao zavičaj ove ideje su došle znatno kasnije. Hrvatska kontinentalna etnologija razvijala se oko Etnografskog muzeja u Zagrebu, sa idejnim začetnikom Salamonom Bergerom koji nije bio profesionalni etnolog, nego industrijalac.

Ne bismo se ovdje upuštali u nabrajanje uspjeha vrhunskih profesionalnih etnologa sredinom 20.-og stoljeća kao npr. Prof. Milovana Gavazzija, Mirka Kus- Nikolajeva , slikarice Zdenke Sertić i drugih, jer se nisu bavili temama skansenologije – spašavanja ruralne arhitekture dislociranjem.

Znatno nakon Drugog svjetskog rata, tj. 60-ih godina, konkretne prijedloge za zaštitu vrijednih ruralnih, naročito drvenih objekata dislociranjem iznosi Aleksandar Freudenreich koji također nije bio etnolog nego arhitekt.

Na njegovom proučavanju stilova ruralne gradnje, te kako bi trebali izgledati etno – muzeji , parkovi, krenuli su državni timovi 70 - ih godina u pripreme elaborata za gradnju većeg broja etno - muzeja zavičajnog ili pokrajinskog tipa. Ideja je bilo puno, a samo u trokutu Zagreb – Sisak – Karlovac može se nabrojati 5-10 projekata, od manjih ( Maksimir, Pionirski Grad , Velika i Mala Mlaka, Pleso, Sisak kod Starog Grada, Dolnja Kupčina ), pa do većih kao Jarun ili Gluhakovo . Napravljeno je puno projekata i održano puno simpozija, ali na samom terenu je učinjeno negdje malo , a negdje ništa.

U vrijeme kada se odustajalo spominjao se razlog u ekonomskoj krizi koja je nastupila nakon Titove smrti ( početkom 80 – ih godina ), ali sa veće vremenske distance vidi se da su bili problemi u nejasnim stavovima struke te suprostavljanje timova koji su forsirali različite lokacije i uglavnom strah od praktične akcije.

Od tih godina naovamo, društvene okolnosti su se sasvim izmijenile, ali u struci je stanje ostalo vrlo slično. Među etnolozima vlada depresija, zatvorenost u skromne akademske projekte sa što manje terenskog istraživanja, a stručni radovi se pišu uglavnom uz pomoć starijih terenskih zabilješki, stvarnih izvornih radova gotovo nema, uglavnom se »marginalije « pišu u raznim podverzijama.

U etnologiji, povezano i sa ostalim područjima koje se dotiču ovog problema nedostajala je snažna osoba koja može pokrenuti ljude i tokove događaja, a stručnjake pregrupirati u probojan tim za akciju u praksi. Manifestacije koje su se već bile uzdigle na nacionalnu razinu su odumrle ili ostavljene da životare ( npr. Smotra folklora u Zagrebu ), a svaka inicijativa traži za podršku nerazumno velika sredstva jer nije bazirana na entuzijazmu nositelja projekata , nego na čistom trgovačkom odnosu » koliko para , toliko muzike «. Sredstva su otišla drugim smjerovima, pa vlada muk koji para uši.

Na samom terenu vlada opće uništavanje koje nije moguće opravdati ratnim razaranjima koja su se dogodila u međuvremenu. Stvarni razlog tome je što se generacija građana koja je sada nositelj aktivnosti nije obrazovala na svojoj tradiciji, nego na stranim površnim uzorima u glazbi, likovnoj umjetnosti, odijevanju, načinu života i privređivanja.

U praksi javlja se pak mnogo novih ideja, ali zbog prekida sa tradicijom ti solistički zahvati zastranjuju stvarajući nekakvu pseudo tradiciju. To su ideje zdravog načina življenja ( svodi se na zdraviju hranu ), prilagođavanje tradicijskih ambijenata turističkim potrebama (svodi se na malo tradicionalnije ugostiteljstvo) i slično.

Momentalno vlada vrlo ozbiljan raskorak tri grupacije:

- Oni koji masovno uništavaju jer ih, na primjer, stara okućnica sputava u modernim potrebama,

- Oni koji pokušavaju vidjeti svoje moderno poslovanje upravo vezano na tradiciju,

- Struka koja ne daje dovoljno obrazovanja prvima da to ne čine, niti dovoljno savjeta

drugima da to pravilno čine, odnosno, struka ima sasvim slab kontakt na terenu djelovanja.

U zaštiti ruralnih ambijenata morati ćemo hitno prihvatiti dislociranje ugroženih objekata koji ne mogu opstati »in situ« , a to deklarativno prihvatiti na odgovarajućim stručnim i javnim raspravama, jer još to nije raščistila niti struka, a kamoli građani koji , ne našavši bolje rješenje, svoj vrijedni obiteljski čardak, star 150 godina, sasijeku motornim pilama u ogrjev.

I na kraju da se vratimo putovanju kroz vrijeme kako mu mi radimo scenografiju u Etno selu Kravaščica jer je to ona idejna okosnica koja nas vodi. Hod u prošlost - povratak u današnju realnost, navodi nas na pitanje hoćemo li biti uspješni u prepoznavanju trase budućnosti sela i naroda. .Ako se uspijemo ukrcati na vremeplov uz pomoć ove uzletne staze, informirati ćemo vas kakva nam je budućnost. Nisu li prvijenci sjevernih naroda uspješno koristeći ovakvu pistu pomogli svome narodu u učvršćenju identiteta koji im je pomogao da danas tako hrabro i ponosito koračaju?

Nisu li možda naši idejnici 70 - ih i 80 – ih godina krenuvši tim vremenskim strojem otkrili što nas je uskoro čekalo , pa uplašivši se » mudro « odustali, zanijemili – ne davši glasa od sebe.

Zagreb,